Obala Kulina bana 9 | Blagajna:+387 33 221 682 | almir.boxoffice.nps@gmail.com
Loading Events

« All Events

  • This event has passed.

To nikad nigdje nije bilo

November 4 @ 19:30 - 21:40

 

 

CIJENA: 8, 10, 15 KM

 

Po motivima romana  “Istorija bolesti”
Tvrtka Kulenovića
TO NIKAD NIGDJE NIJE BILO   


režija: DINO MUSTAFIĆ
adaptacija teksta  i dramatizacija: DARKO LUKIĆ
dramaturgija: VEDRANA BOŽINOVIĆ i DARKO LUKIĆ

scenografija: MIRNA LER
kostimografija: LEJLA HODŽIĆ
kompozitor: DAMIR IMAMOVIĆ
koreografija: ENA KURTALIĆ
majstor svjetla: MOAMER ŠAKOVIĆ
majstori tona: ZDENKO BEVANDA, DAMIR BRODIĆ
korepeticija: LEJLA JUSIĆ
asistentica režije: AJLA BEŠIĆ
asistentica scenografije: EDNA SLIPČEVIĆ
saradnica na tekstu i probama: DŽEJNA HODŽIĆ
montaža video materijala: DANKO BEVANDA
dizajn plakata: ISMAR ŽALICA
inspicijent: NIHAD KAPIĆ
suflerka: ESMERALDA ABDIJEVIĆ

 

LICA/CAST

TVRTKO – Slaven Vidak
LIDIJA – Vedrana Božinović
TVRTKOVA MAJKA – Kaća Dorić
TVRTKOV OTAC – Ermin Sijamija
ZORAN, Tvrtkov brat – Aldin Omerović
KOMŠIJE, KOMŠINICE I OSTALI – Emina Muftić, Mona Muratović, Merima Lepić Redžepović, Belma Salkunić, Vanja Đugum Matović, Helena Vuković, Mak Čengić, Dino Bajrović
MUZIČAR – Adnan Salihović

 

Tvrtko Kulenović, književnik

(Šabac, 1935 – Sarajevo, 2019)

Tvrtko Kulenović, bosanskohercegovački romanopisac, putopisac, scenarista i esejista, rođen je u Šapcu, gdje je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Sarajevu, a Filozofski fakultet 1960. godine u Beogradu. U Narodnoj biblioteci Bosne i Hercegovine počinje raditi 1963. godine, a krajem šezdesetih godina djeluje kao dramaturg u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Od 1965. do 1967. studirao je klasičnu indijsku i azijsku estetiku i pozorište na Osmania univerzitetu u Hajderabadu (Indija), a 1971. proveo je pet mjeseci na Institutu za teatar Univerziteta u Rimu. Doktorirao je 1974. na temu „Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog pozorišta“ na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Bio je dugogodišnji profesor i profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Sarajevu – Odsjek za komparativnu književnost, scenske umjetnosti i bibliotekarstvo, a predavao je i na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Akademiji umetnosti u Novom Sadu i Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. U više navrata predavao je kao gostujući profesor na univerzitetima u SAD-u. Godine 1992. imenovan je za prvog predsjednika P.E.N. Centra BiH. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo (1999-2003), saradnik časopisa Sarajevske sveske.

Tvrtko Kulenović bavio se paralelno književnim i naučnim radom. Od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća objavio je više od dvadeset knjiga putopisa, pripovijetki, radiodrama, eseja, romana, kao i knjige iz oblasti teatrologije i književne teorije i kritike. Međunarodni centar za mir, Connectum i Planjax objavili su 2008. godine Izabrana djela Tvrtka Kulenovića: Kasino, Čovjekova porodica, Istorija bolesti, Jesenja violina, Trag crne žuči, Mehanika fluida, Vrata koja se njišu.

Kulenović je bio dobitnik brojnih priznanja i nagrada. Za prozu Putovanje nagrađen je Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva 1975. godine. Dobitnik je Nagrade Udruženja književnika BiH 1983, Nagrade za najbolji radio-dramski tekst u Ohridu 1989, Godišnje nagrade Veselina Masleše 1991, Dvadesetsedmojulske nagrade BiH, Fund for Free Expression Award, U.S.A. 1993, Nagrade Otvorenog društva SOROS za najbolji rukopisni roman 1999. godine, Književne nagrade Naklade Zoro za najbolju knjigu-zbirku neobjavljenih priča 2005. Dobitnik je i Zlatnog lovorovog vijenaca MESS-a za sveukupni doprinos pozorištu 2006. Posthumno mu je dodijeljenja i književna nagrada 25. novembar koju za izvanredan doprinos književnosti dodjeljuje magazin Stav i njegov izdavač Simurg media.

 

Pismo mom profesoru Tvrtku, pred premijeru

Dragi moj profa, k’o juče je bilo kada ste sjedili na mojoj generalnoj probi ispitne predstave Zid u Kamernom teatru ’55, hladnog decembra 1993. godine, u Sarajevu pod opsadom. Sjećam se da ste imali veću tremu od mene. Sjedili ste iza mojih leđa u drugom redu desno. Osluškivao sam svaki Vaš uzdah, smijeh ili vrpoljenje na stolici, kao najvažniji komentar mog početka u umjetnosti režije. I poslije 28 godina i više od sto režija i dalje sam nesiguran i pun sumnji kada radim, ali otvoren da čujem i slušam, da se ne bojim riskirati, jer ste me učili kako je u teatru bolji istraživački promašaj od repertoarnog ziheraštva. Ulažem i dalje veliku energiju i strast u teatar, kao na početku kada ste mi pomagali u prvim profesionalnim koracima. Govorili ste mi kako moram uvjeriti  glumce i sebe da sam u toku procesa na pravom putu. Bili ste mi primjer i uzor – da sa znanjem ide skupa i strast za umjetnošću. Učili ste me kako teatarska teorija može pomoći rediteljskom umijeću, a tehnika kreaciji. Još uvijek pamtim Vaša predavanja na faksu i naše razgovore koji su bili moje gorivo za maštu. Kada presahnem sa idejama i blokiram se, otvorim Vaše knjige i poneku sačuvanu bilješku sa predavanja, što mi uvijek pomogne da  ispunim onu grozomornu bjelinu papira između dvije replike, u koju stane početak režije. Uticali ste na mene da oslobodim iz sebe strahove i pustim se intuiciji. Niko nije znao poput Vas najteže teorijske stvari sažeti u tako jednostavne i neponovljive rečenice. Ne mogu Vam pisati opširno, jer sam pred kraj premijere predstave u kojoj Vi igrate glavnu ulogu. Još jednom sam uživao u širini Vašeg duhovnog horizonta, muzici i slikarstvu koje ste voljeli, citatima pisaca koji su Vas inspirisali, idejama koje ste branili svojim životom. Sve je spremno za premijeru u kojoj ima, sigurno, mnogo toga nedovoljnog i nedorečenog u scenama, ali ovakvu predstavu mogu da radim cijeli život jer je ona meni stalno u glavi i srcu kao imaginarni teatar koji nikada neće imati svoj kraj. S njom ću živjeti i umrijeti. Dragi moj profa Tvrtko, ne sjedite više iza mene u teatarskoj sali kao podrška i sigurnost, slagao bih kada ne bih priznao kako mi to strašno nedostaje. I još mnogo toga bih volio pričati, o svom životu i novim idejama, teškom vremenu i zebnjama za budućnost. I na kraju, mnogo ste mi pomogli da shvatim kako je život u teatru kada se spusti zavjesa na premijeri – ponovni početak reditelja koji uvijek ostaje sam i usprkos svemu.

Vaš Dino

 

 

“To nikad nigdje nije bilo!” Taj izraz često čujemo i izgovorimo u neviđeno teškim i bezizlaznim situacijama. Kad se užasnemo svijetom i događajima, kad stvarnost zaskoči preko svega što smo ikad igdje mogli očekivati i u najgorim noćnim morama zamišljati. To je zapanjenost razumnog čovjeka pred nečim što nadilazi sva razumna objašnjenja. Pred onim što ostavlja nijemim i bespomoćnim uza sve pročitane knjige i sve granice mašte pisaca. To je nešto što Tvrtko Kulenović, u trenutku dok je ispisivao tu rečenicu, nije našao ni u Dantea, ni u Bulgakova, ni u svim bibliotekama koje je pročitao. Nikad. Nigdje.

U takvim nevremenima pisac ne može drugo, nego sjesti i pisati. Kako se život u takvim situacijama ne živi, nego boluje, takvo je pisanje bilježenje svojevrsne “istorije bolesti”. Ta knjiga odlazaka, historija gubitaka, propuštenih pozdravljanja i nemogućih opraštanja, obraća nam se danas iz prošlog vremena, kako bi nas uvela u razgovore sa vremenom sadašnjim.

Dokumentarno i dokumentarističko predložak je i oslonac za našu predstavu, u onoj mjeri u kojoj su to bili i za roman Tvrtka Kulenovića. Kao inspiracija za umjetničko istraživanje koje je u ovom slučaju teatar sjećanja. Teatar koji je, kako bi Heiner Müller rekao, prozor kroz koji gledamo u prošlost. Istovremeno je on ovdje i okvir za sliku naše sadašnjosti. Možda preko njegovog ruba pomalo izvirujemo i u neku još nevidljivu, maglovitu budućnost. Predstava izrasta kao proces razgovora između knjige, pozornice i gledališta. Suočavanje, sjećanje, propitivanje, svjedočenje. Sučeljavanje mnogih malih, privatnih povijesti s onim velikim, kolektivnim, službenim povijestima.

U stotoj godini trajanja, Narodno pozorište u Sarajevu ovom se predstavom prisjeća mnogih svojih sretnih i nesretnih dana, bezbrojnih ljudi i sudbina koje su ga kroz to vrijeme obilježavale i koje je ono obilježavalo. Slavi sve ono što je i u drugim velikim kućama na drugačije načine bilo. I prisjeća se onoga što nikad, nigdje nije bilo.

Darko Lukić

 

 

 

 

           

Details

Date:
November 4
Time:
19:30 - 21:40
Event Category: