Obala Kulina bana 9 | Blagajna:+387 33 221 682 | almir.boxoffice.nps@gmail.com

Premijera opere buffa u jednom činu “Telefon”

Premijera opere buffa u jednom činu “Telefon”

 

GIAN CARLO MENOTTI
TELEFON
Opera buffa u jednom činu

Praizvedba: 18. 2.  1947. New York, Heckscher Theatre
Libreto: Gian Carlo Menotti

Dirigent: Dario Vučić
Režiser: Aleksandar Nikolić

Scenograf: Josip Lovrenović
Kostimografkinja: Ata Omerbašić
Koreograf: Aleksandar Ilić
Šef hora: Danijel Žontar
Korepetitorka: Aida Mušanović-Arsić
Inspicijent – asistent režisera: Gordan Simić
Asistent dirigenta – korepetitor: Fuad Šetić
Suflerka: Aida Džebo

PREMIJERA: 29. 4. 2022.


PODJELA:

Lucy England: Aida Čorbadžić / Melisa Hajrulahović-Tomić
Ben Upthegrove: Marko Kalajanović / Erol Ramadanović

Lift boy: Selma Štrbo Arnautović
Sobarica 1: Til Čmančanin
Sobarica 2: Sabina Sokolović
Sobarica 3: Marijana Marić

BALET NARODNOG POZORIŠTA SARAJEVO
ORKESTAR SARAJEVSKE FILHARMONIJE

 

W.A. Mozart
PLES SA MOZARTOM
Sinfonija Hafner br.35, koncert za klavir i orkestar br. 21 dio koncerta br.20
Balet u 2 čina

koreografija i režija: Nermina Damian
scenograf: Josip Lovrenović
kostimografkinja: Amna Kunovac-Zekić
asistentica koreografkinje: Mia Jahić
dizajn svjetla: Moamer Šaković
dizajn plakata: Andrei Damian
inspicijent: Boris Jeličanin

II ČIN

PODJELA:

Solisti:

Tamara Ljubičić
Bulat Gareev
Nataša Gaponko

Dva para:

Ana Kuzmanović. –  Mihail Mateescu
Jovana Milosavljević LovrenovićEvgeny Gaponko

Anasambl: Nadža Pušilo, Luisa Escamilla Rodriguez, Albina Huskić, Amina Sulejmanagić, Zulejha Kečo, Lejla Bajramović, Selma Efendić, Dora Kos

 

VLASTITI SMISAO ZA HUMOR

Poštovana publiko, pred vama je nova operna premijera; “Telefon” je izuzetno duhovita operna jednočinka o djevojci kojoj mladić pred polazak na put ne može iskazati ljubav – jer joj neprestano zvoni telefon. Prilikom izvedbe ove opere svi se dobro zabavljaju, od publike do solista koji uživaju u ovoj komičnoj situaciji nesvakidašnjoj za operni libreto. Renomiran autorski tim i naši izvrsni solisti napravili su uzbudljivu i estetiziranu predstavu kojoj predskazujem dugotrajan i uspješan scenski život. Naša opredijeljenost će biti da i ubuduće kraćim opernim formama u sintezi sa baletskim nastavcima promoviramo opernu i baletsku umjetnost i izvan matične scene u drugim kulturnim centrima bosanskohercegovačkih gradova. Duboko vjerujemo da je vrhunskim izvedbama prilagođene tematike operu moguće približiti i mlađoj publici, pa će naša programska orijentacija (koncertna i scenska) biti usmjerena ka takvom profilu gledalaca. Uvijek su komične opere bile ‘prozor’ u neko drugo vrijeme, tako da se danas sa ovom pričom u eri novih medija i tehnologija možemo lako poistovjetiti. U tome je njena umjetnička intriga, vječnost i izazov da se pronađe i neki vlastiti smisao za humor. Uvjeren sam da će naša operna premijera dobiti takvu potvrdu od publike.

Dino Mustafić, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo

 

RIJEČ REŽISERA

“Telefon“ Đan Karla Menotija je mali dijamant koji nam u 23 minuta daje sve ono što operska publika obožava: baritonsku ariju gneva kao iz najboljih Verdijevih opera, jednu ariju lamenta kao parodiju Donicetijevim lamentima glavnih junakinja, zatim izvanrednu ariju u kojoj sopran demonstrira moć koloratura poput Kraljice noći kod Mocarta i na kraju nežan i strastven ljubavni duet kao iz Pučinijevih opera. Svi sastojci su tu, međutim, sada, umesto u 180 minuta, komprimovani u samo 23 minuta scenskog roler-kostera. Ipak, „Telefonu“ ništa ne nedostaje, posebno ne sukob dva uzbudljiva lika – kapriciozne, sobom opsednute Lusi i zaljubljenog, šarmantnog Bena.

Međutim, Menoti je pišući ovo delo 1947. predvideo problem koji je danas mnogo aktuelniji nego pre 75 godina.  Menoti je prvi koji je fasciniran automantima poput telefona, radio-aparata, televizije, i koji ih prvi uvodi u opere koja je gotovo eksluzivno rezervisana za visokomimetske likove, mitološka bića i eventualno pastoralna nisomimetska stvorenja. Automat je prvi put na sceni kao ravnopravni partner. Lusi je zavisnik od svog telefona, opsednuta je njime i dopušta da najbolje od pravog života promakne pored nje dok opsesivno šapuće u slušalicu. Slika koja nam je dobro poznata danas. Ben je šarmantan, senzualan, duhovit, posvećen i topao – idealan psihoprofil partnera iz nekog magazina za dame. Ben je spreman da je zaprosi; ono za šta je junacima serije „Seks i grad“ bilo potrebno 100 epizoda, Menoti vešto plasira već u petom minutu. Ipak, šta to nije u redu sa našom Lusi, nama tako bliskoj i razumljivoj, mnogo bliskijoj nego što su nam Toska, Baterflaj, Leonora, Elizabeta, Lučija, Eboli, Norma,Turandot, Karmen…? Operske junakinje znaju šta je prava ljubav i one umiru i žive za nju poslednjih 400 godina. Ipak, da li smo mi preko Menotija i naše savremene postavke svedoci sveta koji se upravo radikalno promenio u nešto drugo? Ako se operske junakinje koje su najokorelije u svojoj tipološkoj klasifikaciji menjaju nakon 400 godina, da li to znači da se i svet toliko radikalno promenio i da je neprepoznavanje mogućnosti prave ljubavi danas postao standard?  A šta je sa našim Benom – da li je on savršena kockica u mozaiku savremene narcisoidne civilizacije? Kako je moguće biti do te mere osednut nekim ko nas ne primećuje i ko nas večno stavlja na drugo mesto? Šta nije u redu sa civilizacijom u kojoj odbijanje i ne-ljubav izazivaju veću privlačnost od topline i komunikacije.

Lusi u 23 minuta trajanja opere posredno ili neposredno komunicira sa 28 likova preko telefona, što znači da ona na svakih 50 sekundi pronalazi vreme i mesto u svom životu za svakog od njih. Negde u pauzama između „svih ostalih“ je i malo mesto za Bena, par sekundi za onog kojeg Lusi zaista voli i za kojeg je vezana. Od 23 minuta predstave Lusi 20 minuta govori u slušalicu, nežno dodirujući brojčanik. Na prvi pogled frivolna komedija, bez dubine i kompleksnosti, vrlo dopadljive i komunikativne muzike, slatkasta, ružičasta. Međutim, ispod slojeva ružičaste farbe i pliša osećamo nešto neprijatno. Smejemo se, šarmirani smo, sve je lagano, ali osećamo neprijatnu stvarnost. Aparat – telefon je pobedio Bena – čoveka. Možda će za par decenija, kada artificijelna inteligencija pobedi čoveka, kiborzi nastaviti da postavljaju opere koje je napisao čovek, sa onom ljubavlju i opsesijom sa kojom mi postavljamo antičke tragedije starih Grka koji više ne postoje. Možda će oni ovu operu čitati iz drugog ugla – kao prvo herojsko opersko delo u kojem je automat trijumfovao nad čovekom.

Aleksandar Nikolić

DARIO VUČIĆ rođen je u 1980. u Sarajevu. Diplomirao (2003) i magistrirao (2006) na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu – Odsjek za kompoziciju i dirigovanje, smjer Dirigovanje u klasi prof. mr. Julija Marića. Godine 2018. diplomirao je također na Muzičkoj akademiji u Sarajevu – Odsjek za  kompoziciju i dirigovanje, smjer Kompozicija u klasama prof. mr. Anđelke Bego Šimunić i prof. dr. Dine Rešidbegovića. Usavršavao se u Baden bei Wien (Austrija) kod prof. Antonija Witta. Kao korepetitor i dirigent radio je s raznim vokalnim i instrumentalnim solistima i horovima. Radio je kao šef Hora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo (2004-2009), gdje je istovremeno obavljao i dužnost korepetitora Baleta. Od kraja 2009. godine uposlen je kao dirigent Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. Debitirao je 2007. godine opereton „Šišmiš“ J. Straussa u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku (Hrvatska). U periodu 2007-2015 na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu bio je u zvanjima asistent, viši asistent, a docent od 2017. Trenutno je vanredni profesor na Odsjeku za dirigovanje. Od marta 2018. je šef Odsjeka za dirigovanje. Gostujući je profesor na Univerzitetu Crne Gore – Muzička akademija Cetinje. Obnašao je dužnost dopredsjednika HKD Napredak od 2009. do 2012. Od jula 2011. do decembra 2013. bio je direktor Narodnog pozorišta Sarajevo. Nekoliko mandata je bio vršilac dužnosti umjetničkog direktora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo.

Kao kompozitor objavio je zbirku solo pjesama za glas i klavir (2021). Kompozicije mu se izvode u mnogim zemljama.

ALEKSANDAR NIKOLIĆ diplomirao je pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Studirao je historiju umjetnosti, kao i industrijski dizajn. Stručno se usavršavao u Italiji, Njemačkoj, Grčkoj u oblasti opere. Od 2019. je direktor Malog pozorišta Duško Radović. Aleksandar Nikolić je vanredni profesor na Institutu za umjetničku igru u Beogradu (oblast Režija u operi i baletu). Od 2016. drži internacionalne master klasove u Izraelu i Srbiji namijenjene operskim pjevačima. Dobitnik je visokih  priznanja u umjetnosti – Žamboki fondacije i Grada Jerusalema „Za izvanredan doprinos kulturi grada Jerusalema“ 2018, zatim GIPAC fondacije iz Bostona za razvoj operske umjetnosti i operske pedagogije, kao i Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu za “izuzetnu saradnju sa ansmblom Opere SNP-a i podizanje umjetničkog nivoa operskih predstava SNP-a”. U sezoni 2015/16. angažovan u Royal Opera House Covent Garden u Londonu kao director on duty na operi Travijata.

Odabrani projekti:

Narodno pozorište u Beogradu: Šekspir: Soneti, Orfej i Euridika, Melanholični snovi grofa Save VladislavićaLa serva- padrona, Krunisanje Popeje

Narodno pozorište Sarajevo: Don ĐovaniViva la mamma

Srpsko Narodno pozorište u Novom Sadu: Faust, Rigoleto, Aida, Vladimir i Kosara

Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci: Kazališni običaji i neuobičajenosti;

Opera i teatar Madlenianum: Grand hotel, Pjero Mesečar, Milutin Milanković, Ljubav i moda

IMVAJ fondacija i Israely Center of Exelence, Izrael: Viva la mammaPyramus and Thisbe

Kulturni dom Velenje: Čarobni brijeg, Sablazan u dolini Svetog Florijana, Zvezdica zaspanka

Kombank dvorana, Beograd: Don Đovani

Centar „Sava“, Beograd: Karmina burana

IMVAJ i Modell Hal Gerard Bachar, Jerusalim i Tel Aviv Museum of Art Hall: Slijepi miš

Tokom boravka u Bostonu (Plimpton Shattuck Black Box teatar), 2019. režirao je opere Don ĐovaniHagar & Išmael i Semi i Remi

SADRŽAJ

Radnja se događa u Lusinom stanu, u 20. vijeku

Prije polaska na put, Ben svraća kod Lusi s namjerom da joj ponudi brak. Zvoni telefon i ona dugo razgovara s prijateljicom. Sljedeći poziv je od nekoga ko je pogriješio broj. Ben podsjeća Lusi da joj ima nešto važno saopštiti i da se plaši da će zakasniti na voz, a ona provjerava preko telefona koliko je tačno sati.

Taman kada se pruži prilika za razgovor, telefon opet zvoni. To je prijatelj Džordž, koji se ljuti zbog ružnog trača koji je Lusi ispričala o njemu. Slijedi njen razgovor s prijateljicom s kojom komentariše Džordžovo ponašanje. Tek pri kraju tog razgovora primjećuje da Bena nema. Telefon ponovo zvoni; to je Ben koji je zove iz obližnje javne govornice i predlaže joj da se vjenčaju. Na kraju razgovora Lusi ga moli da je zove svakog dana dok bude odsutan.